Biblija nam jasno govori: Bez povlačenja u osamu, nema duhovnog napretka. Zašto nam je potrebno upravo onakvo povlačenje u osamu, kakvo su nam za primjer dali Isus i sveti Pavao? Zato što se iz korijena trebamo prilagoditi drukčijem načinu razmišljanja. Tek tad možemo početi razabirati Božju volju i iskreno prosuđivati naše živote prema njegovim mjerilima. Od svih molitvenih disciplina sačuvanih u kršćanskoj predaji, Biblija nam potanko govori samo o nekoliko njih. Tim odlomcima trebamo posvetiti posebnu pozornost; tim praksama trebamo biti posebno vjerni jer možemo biti sigurni da ćemo u njima pronaći nadahnut i nezabludiv savjet za naš duhovni život. Ovo stoga možemo reći sa sigurnošću: želimo li napredovati u duhovnom životu, prvo se trebamo povući u osamu.
“Duhovno povlačenje” poduže je vrijeme koje posvećujemo – obično u razmjernoj tišini i samoći – molitvi i razmišljanju o Božjoj volji na neprekinut i usredotočen način. Gdje možemo pronaći ovu praksu u Svetome pismu? Na mnogim mjestima! Sjetite se Mojsija, koji se povlačio u osamu kad god se spremao napraviti nešto važno. Puno je vremena posvećivao molitvi u samoći, a zatim se povlačio od ljudi kako bi ostao nasamo s Bogom. Kad su proroci željeli čuti riječ Božju, ponekad su se morali povući iz buke svakidašnjega života. Proroci su pronalazili vrijeme za to, jer ponekad treba vremena da bi se razaznao Božji glas. Bog je mladoga Samuela više puta zazvao imenom prije nego što je Samuel raspoznao tko ga zove. “Govori, sluga tvoj sluša” (1 Sam 3,10). Isusova su povlačenja u osamu još i poučnija, budući da ih je napravio za naše dobro. On se nije trebao truditi kako bi čuo Božji glas, spoznao Očevu volju ili rastao u zajedništvu s Bogom. Pa ipak, on se svejedno potrudio. “Duh tada odvede Isusa u pustinju… I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje” (Mt 4,1–2). Isus se povlačio u osamu i kad se, isto kao i Mojsije, spremao napraviti nešto važno, kao što je bio izbor dvanaestorice apostola. Ponekad se povlačio i kako bi tugovao u Božjoj prisutnosti. Riječ je o hotimičnom obrascu koji se ponavlja u njegovu životu: “A on se sklanjao na samotna mjesta da moli” (Lk 5,16)… “povuče se odande lađom na samotno mjesto u osamu” (Mt 14,13)… “Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu” (Lk 6,12). Ono što je Isus na Posljednjoj večeri rekao o svojim postupcima jednako se tako odnosi i na sva duhovna povlačenja koja je napravio: “Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13,15). Učenici su doista slijedili Isusov primjer. Zapravo, Isus ih je osobno poveo na njihova prva povlačenja u osamu. “Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu” (Mt 17,1). Bilo je tako općeprihvaćeno povući se u osamu – odvojiti vrijeme na nekom zabačenom mjestu – da je sveti Pavao, u vrijeme svojega obraćenja, to napravio kao nešto uobičajeno. Provodio je vrijeme posteći (Dj 9,9); povukao se u arapsku pustinju (Gal 1,17).
Zašto nam je potrebno upravo onakvo povlačenje u osamu, kakvo su nam za primjer dali Isus i sveti Pavao? Zato što se iz korijena trebamo prilagoditi drukčijem načinu razmišljanja. Tek tad možemo početi razabirati Božju volju i iskreno prosuđivati naše živote prema njegovim mjerilima. “’Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,’ riječ je Gospodinova. ‘Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli’” (Iz 55,8–9). Razmišljati poput Boga je milost, a za uzvraćanje na tu milost s naše je strane potreban određen trud, kao što nam je Isus pokazao. A za trud treba vremena. Povlačenje u osamu daje nam vrijeme potrebno za taj trud i približava nas toj milosti.
Prvi kurs je bio u Zagrebu od 16. do 24. veljače 2024., voditelj p. Mijo Nikić, DI. Drugi kurs je bio u Splitu od 01. do 09. srpnja 2024., voditelj(i): fra Domagoj Volarević i fra Domagoj Runje.
