Duhovne vježbe – privilegirano vrijeme
Evo napokon dani za liječenje svih rana. Nakon prekomjernog skakanja i umora oko priprema za Božić i blagdane, stiže nam blagoslovljeno vrijeme. Vrijeme za Boga i samog sebe. Na početku upozorenje voditelje: ne trebamo reći da nam ne trebaju duhovne vježbe, jer mi to i tako sve znademo, i tako nam ništa ne ide. Ne zaboravimo da ima toliko dobra, što smo tokom godine učinili. Uvijek se treba vježbati da budem pristojna redovnica i baviti se pristojnim stvarima. Vježba čini dobrog čovjeka. Nakon vježbe uvijek bude i uspjeha. Tako u duhovnim vježbama možemo nadvladavati svoju tromost. Potrebno je dobro iskoristiti ovo vrijeme od osam dana. Zato se trebamo ohrabriti i upitati: Kakva sam ja? Za čime idem? Kakva sam ja redovnica? Kako ja susrećem druge? Kako se ja susrećem u nekoj situaciji? A mi smo uvijek u nekoj situaciji.
Družimo se s Bogom kako bismo mogli drugima služiti. Ovo vrijeme se zove privilegirano vrijeme. Iskoristimo ga do maksimuma. Vježbajmo svoj duh da nam on ojača. Tu se traži velikodušnost prema Bogu. Moramo mu dati ono što je i On nama dao. Tako dobivene milosti moramo na ispravan način upotrebljavati. Sve smo dobili od Boga. Iz ljubavi i s ljubavlju mu vraćajmo dobro za dobro. Mi bez ljubavi ne možemo opstati. Bez ljubavi svijeta ne bi bilo. Kad mržnja prevlada onda sve nestaje, sve se gubi. Zato molimo Gospodina da nam prosvijetli pamet da shvatimo što je bit kršćanske ljubavi. Shvatiti ono što je u ljubavi vrijedno. Sveti Ivan nam donosi Isusovu oporuku: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja vas ljubio. Ostanite u mojoj ljubavi.“
Svjedoci smo kako mnoge u svijetu ne zanima život nego iživljavanje. Zašto? Jer za život se treba žrtvovati. Istinska ljubav je uvijek ljubav, i ona se ne mijenja. Mi znamo da nismo vrijedni da nas Bog ljubi. A Zašto nas onda ljubi. kad smo svakakvi i rogati? Odgovor je samo jedan. Bog je nesebičan, tako da ljubi i one koji mu se protive. Hoćemo ili nećemo priznati, mi smo potrebni Božje ljubavi i milosrđa. Božja Ljubav se nikada neće promijeniti. Ona je uvijek ljubav, ona je vječna. Na nju se uvijek možemo osloniti. Kakav je Bog takva je i njegova ljubav. Kakav je djelatnik takvo je i njegovo djelovanje. U nas ljudi ljubav je ugrožena. U razmatranju, koliko se god trudio, odoše misli svaka na svoju stranu. U pokazivanju djela ljubavi: naj prvo ga ocrnim, prekorim pa izbacim iz života. Kod nas ljudi sebičnost i oholost je na djelu. Isus nas opominje: nemojte bježati od mene. I kako nam se to opet dogodi da mi zaboravimo na takvu ljubav? U našem životu ima toliko skretišta koja vrebaju da nas odvuku sa pravoga puta. Od nas se traži razboritost. Ukoliko dopustimo da se djelima i mislima vežemo uz zemaljske stvari, koje nas sputavaju i zarobljavaju, utoliko ćemo skrenuti s toga puta, a to se naziva duhovna tromost.
Da bi nas te tromosti Isus oslobodio, dao nam je zapovjedi. Davši nam zapovjedi dao nam je i slobodu. Bez slobode ne može biti ni ljubavi. Samo treba razlikovati da sloboda i samovolja nije jedno te isto. Bez nesebične ljubavi ne možeš sačuvati slobodu. Sloboda jednako je nesebičnost jednako je ljubav. Stvarajmo zajednicu nesebičnosti. Stvarati zajednicu onakvu u kojoj je ugodno živjeti. Nesebičnom ljubavi ljubimo jedni druge. S tim mislima koračajmo Kristovim putem na svoje svakodnevne dužnosti. I budi sestro vesela redovnica, nemoj dimiti oko sebe i stvarati ružnu sliku putujuće Crkve.
s. Marta Jozić
