Svi ćemo se cijelog života sjećati 2020. godine, pandemije COVID-19 i silnih potresa koji su se nastavili i u ovoj godini.
Ožujak 2020. krenuo je s velikim zarazama korona virusom, neku su bili i na rubu života. Bilo je teško i mislili smo da nije moguće biti teže, kad najednom snažan potres 5,5 stupnjeva po Richteru sručio se na Zagreb i okolicu. Srećom je sve bilo u lockdownu i nije bilo ljudi na ulici i u crkvama te nije bilo ni puno žrtava, ali i onaj jedan, mladi život je previše. Rezultat je mnoštvo porušenih i teško oštećenih crkava, kuća, stanova, bolnica itd. Vojska, vatrogasci, HGSS-ovci na ulicama grada, čisti se, statičari procjenjuju oštećenost zgrada i sve polako dolazi u nazovimo, neku normalu uz stalni strah i podrhtavanje tla. Tih nekoliko dana smo zaboravili na zarazu, samo je trebalo sačuvati živu glavu i smjestiti se negdje dok se stan ne popravi i obnovi. Krenuli smo i mi polako u školu, samo razredi od 1-4, ostali i dalje u online nastavi. Nekako završismo tu školsku godinu s produžecima kako bi barem malo povećali svoje znanje.
Sve je bilo „dobro“ do kobnog 29. 12. 2020. kada nas je opet snažan potres 5,5 stupnjeva po Richteru rano ujutro osvijestio da nije sve gotovo. Epicentar u Petrinji i Sisku a mi smo ga u Zagrebu osjetili gore nego onaj u ožujku. Sve ponovno škripi, ljulja se, čekamo završetak ali se čini kao da traje jako, jako dugo. Ponovo onaj strah koji ledi krv u žilama ali život teče dalje, polako do crkve, ušuljamo se kao „lopovi“, bojimo se i disati da ne bi ponovno potakli kakav potres. Kao da se zemlja manje miče ako mi ne govorimo. Kako odmiče dan tako se i mi polako smirujemo i mislimo da, to je prolazno. Slijedeći dan molimo Srednji čas, opušteni, zaboravili potres, kad ono kreće i traje dugo, dugo, najduže. Šok, strah, bijeg, želja i vapaj samo da prestane. Sada je najjači – 6,2 stupnja po Richteru, osjetila ga je cijela Hrvatska i okolne zemlje. Epicentar opet Petrinja i Sisak. O, Bože, kako je bilo strašno! Svi smo na ulicama, gledamo na mobitel gdje je bio epicentar i koliki je udar. Spoznaja strašna. Kreću vijesti, sve porušeno, ima mrtvih, zatrpanih, strah preplavio našu Domovinu i pitamo se: „Dokle, o Bože?“ Nije to ljutnja, to je samo vapaj umora, straha, žalosti, suosjećanja. Najava, treba ih biti još malo slabijih, pa opet slabijih ali ide do beskraja i pitamo se, gdje je kraj?
Sada dolazi na vidjelo kakvi smo mi ljudi. Ujedinila se naša Hrvatska, svijet se odmah angažirao, pomoć stiže sa svih strana, ljudsko srce je veliko. Samo ponavljamo: „Bože, hvala ti za ljude velikoga srca!“
Banovini treba pomoć materijalna, u ljudstvu, ali i duhovna. Svi se rastrčali, kako je tko mogao. I naše sestre su se uključile u pomaganje. Caritas traži pomoć, donacija je puno ali treba sve razvrstati, složiti kako bi dijeljenje potrebitima išlo brže. Tako sestre stigoše u Caritas – Sisak te krenuše u akciju. Bogu hvala.
Tlo i dalje jako podrhtava, krećemo u školu ali u strahu. Najprije edukacija i vježbe za pomoć kod potresa pa onda nastava. I tako, u rukama smo Božjim i vjerujemo da sva ova događanja imaju svoju svrhu i ako ih teško prihvaćamo i proživljavamo.
