„Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista.“ ( Fil 3,20)
Poštovani i dragi brate Marijo, draga sestra Ivice i šogor Sebasitjan, poštovano i draga rodbino, prijatelji i poznanici s. Nade, poštovani svećenici, drage naše sestre, braćo i sestre.
Danas se opraštamo od naše s. Nade Peša, zahvalne Bogu za dar njezina života i redovničkog poziva, zahvalne za dobročinstva koja nam je Bog preko nje učinio, te Ga molimo da je nagradi vječnim životom.
Kad god se dogodi smrt i na koji god se način dogodi, ona uvijek iznova otvara najdublja pitanja ljudskog postojanja. Smrt je uistinu ono što nas uvijek zateče koliko god da smo svjesni njezine činjenice i koliko god znamo da je ona tu, kao stvarnost, kao dio našeg života, kao dio mene i tebe. Uvijek nas iznenadi kad pokuca na naš život i ostavi nas bez riječi. Zamuknemo pred njom. Sve se nekako zaustavi.
U blagdanskom ozračju i raspoloženju za slavlje naše zaštitnice Marije Kraljice svijeta 22. kolovoza 2025. smrt je u ranim jutarnjim satima tiho pokucala i Gospodar života pozvao je našu dragu s. Nadu Peša u svoju blizinu, u svoj zagrljaj.
Bolešću vezana za bolesnički krevet zadnjih par mjeseci strpljivo je čekala susretsa svojim Zaručnikom Isusom Kristom kojega je svim svojim bićem ljubila, vjerno i predano služila kroz 61 godinu redovničkog života. Vidno oslabljena i bolešću iscrpljena njezina prisutnost među nama donosila je mir i blizinu, svojim blagim i širom otvorenim pogledom je govorila: Znam komu sam povjerovala, znam da moj Izbavitelj živi.
I dok se danas opraštamo od naše s. Nade kratko se prisjetimo važnijih događanja iz njezina života. Rođena je 12.02.1944. u Zatonu – Nin od oca Ive Peša i majke Luce rođene Peša. Oduševljena i potaknuta životom i duhovnošću Isusovca o. Ivana Jägera, u dvadesetoj godini života, napušta svoju obitelj, svoj Zaton i 28.07.1964. kreće u nepoznato, zna samo da želi slijediti Krista, nevina i neokaljana Jaganjca. Dolazi u Turanj župu Gospe Karmelske gdje je o. Ivan Jäger 6.10.1963. osnovao novu redovničku zajednicu Družbu sestara Kraljice svijeta. 1965. zajedno sa s. Vjerom Peroš dolazi u Zagreb, u obitelj gospođe Terezije Rigler: školovanje, redovnička formacija, pripreme za župni apostolat. Kao katehistica djelovala je u župi Turanj i Savski Gaj, odgojiteljica kandidatica, kućna poglavarica, njega djece s posebnim potrebama u Austrija. Doživotne zavjete položila je na blagdan Svijećnice 02.02.1982. pred uzoritim kardinalom Franjom Kuharićem u glavnoj kući Družbe u Zagrebačkoj Dubravi na pravni rođendan i kanonsko odobrenje Družbe. 1974. izabrana je za Vrhovnu voditeljicu Družbe i kroz 3 mandata do 1992. godine predano i odgovorno vrši poglavarsku službu. 2004. premještena je u kućnu zajednicu u Botincu kao odgovorna sestra, kasnije različiti kućni poslovi, zadnjih godina zdravstveno stanje dosta se pogoršava – jer „svoje izabrane Gospodin pohađa i kušnjama i utjehom“, uslijedile su različite pretrage, terapije, kontrole, bolnička liječenja. Posebno teškii iscrpljujući dani počeli su 25.04. ove godine: boravak i liječenje u bolnicama, česti odlasci na hitnu. Zahvalni smo liječnicima i medicinskom osoblju u Klinici dr. Fran Mihaljević i bolnici Dubrava na brizi i nastojanju da olakšaju i ublaže njene boli i trpljenja. Po otpustu iz bolnice boravila je u našoj samostanskoj zajednici u Dubravi, Mrzlopoljska 6. okružena velikom ljubavlju, pažnjom i njegom svih sestara, posebno naše njegovateljice s. Ružice Ljubičić.
Redovnički hod s. Nade protkan je različitim službama i dužnostima, bili su to početci nastajanja naše Družbe, siromaštvo i neimaština, stvaranje i uređenje zakonodavstva, različiti izazovi, kušnje, bolesti i druge nevolje, ali ona je životnu snagu crpila iz molitve, iz intimnog sjedinjenja s Kristom i njegovom presvetom Majkom. Nesebično je živjela, nas svoje sestre je hrabrila, tješila, blago korila i opominjala. Tiho, ali snažno bila je prisutna u životima svojih sestara, sve što je radila i činila nastojala je da se u njoj i po njoj proslavi Bog. Svaka smrt, rastanak od dragih i bliskih osoba u našim životima zasigurno ostavlja duboki trag. Njihovim odlaskom s pozornice ovoga svijeta odlazi i dio nas, koji smo ih poznavali i s kojima smo zajedno živjeli i hodili.
Draga naša s. Nado u ime svih nas sestara želim reći veliko hvala za svu ljubav, dobrotu, vjernost i požrtvovnost koju ste utkali u našu redovničku zajednicu. Neka Vas dobri Bog primi u svoj zagrljaj. I sestra naša premila, što mirno u snu počiva. Nek’ vječni život dobije da Tebe može slaviti. Amen.
s. Terezija Šarčević
