Mjesečni susret sestara zagrebačke nadbiskupije započeo je u 9h vježbom pjevanja. Uslijedilo je druženje uz kavu i predavanje o. Marka matića DI, koji nam je predstavio prispodobu o ” Kukolju u pšenici”
Prispodoba o kukolju u pšenici (Mt 13, 24-43)
Nakon velikog uvoda u Isusove prispodobe, o čemu smo govorili prošli put (11.10.2014), trebali bi od danas početi proučavati pojedine od njih. Prva od njih sedam u trinaestom poglavlju Matejeva evanđelja je ona o sijaču, jedna od najpoznatijih koju donose sva trojica sinoptika. Po sebi trebali bismo se danas njome pozabaviti, međutim nedavno održana izvanredna opća sinoda biskupa u Rimu, na kojoj se raspravljalo o obitelji i problemima s kojima se u ovom našem suvremenom svijetu suočava, potakla me je da se osvrnemo na drugu po redu, a to je o Kukolju i pšenici. Sinodalni su oci upozorili da je Krist htio da vrata njegove Crkve budu svima otvorena što je upravo u duhu prispodobe o kukolju u pšenici: „Pustite nek oboje raste do žetve“.
„Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama“ (Mt 13,1-3).
Iziđe iz kuće, uđe u lađu i sjede.
Kuća je u evanđelju mjesto na kojem Isus svoje učenike poučava. Izlazeći na otvoreno poučava mnoštvo, vrijedi za sve. Rabini su običavali poučavati sjedeći. Isus nastupa kao Učitelj koji govori s druge obale.
Prispodoba o kukolju u pšenici spada među najutjecajnije i još uvijek najaktualnije Isusove prispodobe. Odraz je duha vremena u kojem je Isus živio i djelovao, odraz je naše ljudske stvarnosti kroz povijest do dana današnjega. Neki komentatori misle da ju je Isus izrekao zbog nemilosrdne kritike sa strane pobožnih krugova što se druži s grešnicima i što u krugu svoje zajednice ima ljudi na zlu glasu. Drugi pak misle da je njome htio ispraviti javno mnijenje o Mesije koji će svojim dolaskom uništiti zlo i zle u ovome svijetu. Točno je jedno i drugo mišljenje.
Isus se služi slikom iz svakidašnjeg života, da njome opravda svoje stavove i osvijetli tajnu Božjeg kraljevstva. Pripovijeda događaj iz crne kronike svoga vremena, događaj koji se u Palestini znao češće dogoditi. Ako se netko nekome htio osvetiti, nije mu mogao nanijeti veće štete nego da na njegovoj zasijanoj njivi noću posije kukolj, odnosno ljulj, jednu vrst otrovnog korova, iste porodice kao i pšenica; razliku primjećuje samo vješto oko dok je usjev malen, inače je uočljiv tek kad uzraste i isklasa. Nakon što su sluge među pšenicom primijetile kukolj, začuđeni dolaze gospodaru i znajući da je posijao dobro sjeme panično pitaju: “Odakle onda kukolj?” (13,27). Gospodaru je jasno: to je mogao učiniti samo njegov neprijatelj. Njihov prijedlog da pođu i da ga počupaju normalna je stvar u Palestini. U Isusovo vrijeme plijevilo se češće i gotovo poslovično govorilo: “Tko je plijevio, učinio je više nego onaj koji je orao”.
Sve do tog časa Isusovi su slušatelji mogli mirno pratiti pripovijedanje događaja. Sve im je to poznato iz njihova svakidašnjeg iskustva. Međutim odgovor gospodara da se kukolj ne čupa i da ga se pusti da s pšenicom zajedno raste do žetve, čini im se neshvatljiv i neprihvatljiv. Zar gospodar nije svjestan da je kukolj otrovna biljka, da je snažniji od pšenice i da ugrožava njezin rast i dozrijevanje? Zabrinutost slugu i strpljivost gospodara uvela je slušatelja u dramatično zbivanje i nema mu izlaska dok se ne opredijeli za jednu ili za drugu stranu. To je onaj strani element u Isusovim prispodobama, ključno mjesto za razumijevanje, rasuđivanje i odlučivanje. To je križište Božjih i naših misli, to je vidikovac s kojeg se nazire Božji svijet i čuje zov u novu stvarnost.
Što se iza te slike krije? Što je Isus tom parabolom slušateljima svoga vremena i nama danas htio reći? Poruku treba tražiti u razgovoru slugu s gospodarom. Sluge muči pojava kukolja. Odakle kukolj, odnosno ljulj, ta otrovna biljka, kad je gospodar posijao samo dobro sjeme na svojoj njivi? Odakle u svijetu ta razorna moć koja se zove zlo? Na to pitanje koje je mučilo i muči čovjeka svih vremena gospodar odgovara kratko i jasno: zlo ne potječe od njega nego od zlobe čovjeka neprijatelja. U tumačenju prispodobe neprijatelj dobiva svoje pravo ime: đavao (Mt 13,39). Gospodara ne zanima toliko teoretsko pitanje: odakle zlo? nego više praktično: kako živjeti u svijetu gdje vlada zlo? Postoji li mogućnost suživota između kukolja i pšenice, između dobrih i zlih? Dok su sluge, mišljenja da nema suživota i da kukolj treba odmah odstraniti iz pšenice, gospodar zahtjeva suživot “Pustite nek oboje raste do žetve” (Mt 13,30). Svoj teško shvatljivi i još teže prihvatljivi zahtjev gospodar opravdava brigom za pšenicu. Dok je usjev malen teško se može ustanoviti što je kukolj a što pšenica, a kad uzraste kukolj svojim snažnijim žilama obavije žile pšenice tako da čupanje kukolja nosi sa sobom i čupanje pšenice. Dobro pšenice zahtjeva, dakle, da raste zajedno s kukoljem do žetve. U odgovoru gospodara krije se i veliko pouzdanje u snagu i izdržljivost pšenice, on zna da ju kukolj neće nadvladati i da će unatoč ugrozbi dozreti za žetvu.
Isus se ovom prispodobom usprotivio duhu isključivosti političko-religioznih pokreta svoga vremena: farizejima, zelotima, esenima, Ivanu Krstitelju pa i nekima unutar svoje zajednice (sinovima groma!). Svi su oni išli za tim da iz svoje sredine odstrane grešnike, da stvore “čistu zajednicu”, “sveti ostatak spašenih” o kojem su proroci govorili. Farizeji su upravo po svom odvajanju od svega što je nečisto dobili ime “odvojeni”. Držali su se one: što svetiji – to od grešnika udaljeniji.
Eseni, svojevrsna monaška zajednica, povukli su se u pustinju kako bi ostvarili ideal čiste i svete zajednice. Nitko s fizičkom i moralnom manom nije mogao biti njihovim članom. Slijepi, gluhi, nijemi, sakati, gubavi, grešnici, nemaju nikakve šanse kod Boga. Takvima nije bilo dopušteno prisustvovati ni Božjoj službi. Nazivali su sami sebe svetim imenima, primjerice: sinovima svjetla, ljudima svetosti, članovima novog saveza i kao takvi učili su svoje mlade da mrze zle ljude.
Zeloti, revnitelji za Božju stvar, silom žele ostvariti Božju vlast nad Izraelom po načelu: ubiti bezbožnika isto je što i Bogu služiti. Pa i sam Ivan Krstitelj, unatoč svim razlikama kojima se izdiže iznad tih pokreta, najavio je Mesiju s vijačom u ruci koji će pročistiti svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim (Mt 3,12). U ophođenju s grešnicima Isus se razlikuje i od Ivana Krstitelja nudeći im oproštenje i spasenje prije pokore, što je Ivan tražio kao preduvjet spasenja.
Isus svojom pojavom i nastupom odudara od svih tih pokreta. Farizejima je trn u oku zbog svog druženja s grešnicima i na njihovu kritiku zašto blaguje s njima gotovo programatski odgovara: “Ne dođoh zvati pravednike, nego grješnike” (Mt 9,13). Blagujući s carinicima i grješnicima, s onima koje su farizeji isključili iz “svetog Božjeg naroda”, Isus javno proglašava da su i oni “sinovi Božji”, članovi izabranog naroda.
Sa Esenima Isus , doduše, nije imao neposredne veze, ali okupljajući oko sebe grešnike i bolesnike svih vrsta, i tražeći od svojih da zovu u goste siromahe, sakate, hrome, i slijepe, kao da je imao njih pred sobom i osudio njihov ideal “čiste zajednice”. Iskustvo Boga koji bezgranično i bezuvjetno ljubi svakog čovjeka razlog je zašto Isus ne sabire sveti ostatak, već sveopću zajednicu Božjeg naroda, u kojoj ima i mora biti mjesta za dobre i zle, kukolj i pšenicu. Isus time nije relativizirao zlo, niti je dokinuo razliku između dobrih i zlih. Isus zna da će jednom doći do konačne diobe i da završnica dobrih i zlih nije i neće biti ista. Bog u svom beskrajnom milosrđu u ovom milosnom roku pruža priliku zlima da se poprave, a dobrima da se po njima u dobru učvrste. Stoga gospodareve riječi slugama: “Pustite nek oboje raste do žetve”, vrijede i danas. Isus ne stvara posebnu zajednicu svetaca nego zajednicu vjere budućih svetih koji žive iz Božjeg milosrđa. Odgađa diobu između dobrih i zlih za kraj povijesti i podnosi pad i nevjernost i kod vlastitih učenika. Dioba neće uslijediti prema nacionalnoj, pa ni prema religijskoj pripadnosti, već prema djelima milosrđa prema siromašnima. Isus je od početka vrata Božjeg kraljevstva otvorio svim narodima. Činjenica da se je za vrijeme svoga zemaljskog života ograničio manje više samo na izabrani narod, ne govori ništa protiv njegova univerzalnog poslanja, nego odaje Božji plan i put kako će ljudi postići spasenje, preko izabranog Božjeg naroda, kojem je Isus najprije poslan.
Tako je to i u našem životu. Budući da čovjek ne pozna tajne ljudskoga srca, nije u stanju da apsolutnom sigurnošću ustanovi, ni za se ni za drugoga, tko je dobar a tko zao, i stoga je uvijek u opasnosti da u svojim sudovima pogriješi. “Ima ih koji izgleda da su unutra, ali su vani, i ima ih koji izgleda da su vani, ali su unutra“ govirio je sv. Augustin svojim suvremenicima. Sam sv. Pavao živio je u toj svetoj nesigurnosti i pozivao svoje Korinćane da nikoga ne sude prije vremena: “Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin. Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca” (1Kor 4,4-5). Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi i strpljivosti daje svakom čovjeku, napose zlu čovjeku, mogućnost i vremena da se predomisli, dozrije, obrati i spasi. Taj milosni rok trajat će do žetve, tj. do sudnjeg dana. A onda će uslijediti konačna i nepogrešiva dioba između dobrih i zlih, kraj povijesti i vremena s dvostrukim ishodom, o čemu nam govori završni dio tumačenja naše prispodobe “Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svoga” (13,41-43)
Kao što gospodar nije odgovoran za pojavu zla u svijetu tako nije odgovoran ni za tragičnu sudbinu zlih na kraju povijesti. Oni su je protiv volje Gospodara sami sebi stvorili proigravši milosni rok spasenja.
